Minorities, Territories and the Law of Ownership. Back to Basics and the Way Forward
Abstract: In public law, the concept of property plays, arguably, a much more limited role than in private law. At a closer look, however, a rather diff erent picture emerges. In fact, in public (national and international) law, property is less (if at all) regulated, but not less important than in private law. Rather, it is implicitly assumed and developed in collective rather than individual terms. Especially in the nation state construct, territory is the property of a state and the state is the property of a group of people (the dominant nation), whose power to control a territory is called sovereignty. For this reason, when the question emerges of how to deal with a territory predominantly inhabited by a minority group, the answers by different actors involved might be diametrically opposite. This is essentially because the link between people and territory is always framed in terms of ownership: who “owns” a territory? And how to deal with those ho inhabit the territory without (being seen as those) owing it? This essay explores the responses to such questions. The focus will be on challenges posed by autonomy regimes as instruments for the accommodation of minority issues, including the evolving concept of territory. Against this background, the diff erent understandings of the link and the recent practice of selected international bodies will be analysed, leading to some concluding remarks. It will be argued that territory is an unavoidable point of reference, but many aspects are not suffi ciently addressed, such as the issue of the addressees of such arrangements, the evolution that minority-related concepts are facing in the present era, marked by the challenge of diversity and the overall understanding of territorial arrangements.
Key words: ethnicity, minorities, territories, ownership, autonomy.
Rezime: U javnom pravu, koncept imovine igra nesumnjivo mnogo ograničeniju ulogu nego u privatnom pravu. Međutim, ako se pogleda izbilza, dobija se sasvim drugačija slika. Zapravo, u javnom (nacionalnom i međunarodnom) pravu imovina je manje (ako je uopšte) regulisana, ali ne i manje važna nego u privatnom pravu. Umesto toga, implicitno se predpostavlja i razvija više u kolektivnom nego u individualnom smislu. Naročito u kontekstu nacionalne države, teritorija je vlasništvo države, a država vlasništvo grupe ljudi (dominatne nacije), čija se moć upravljanja teritorijom naziva suverenitet. Iz tog razloga, kad se pojavi pitanje kako upravljati sa teritorijom pretežno naseljenom manjinskom grupom, odgovori različitih uključenih aktera mogu biti dijametralno suprotni. To je u osnovi zato što se veza između ljudi i teritorije uvek postavlja u smislu vlasništva: ko „poseduje“ teritoriju? I kako postupati sa onima koji nastanjuju teritoriju bez (da udu viđeni kao) da je poseduju? Ovaj rad istražuje odgovore na takva pitanja. Fokus će biti na izazovima koje postavljaju režimi autonomije kao instrumenti za rešavanje pitanja manjina, uključujući
evolutivni koncept teritorije. U tom kontekstu, biće analizirana različita shvatanja veze i nedavna praksa odabranih međunarodnih tela, što će dovesti do nekih zaključnih napomena. Biće argumentovano da je teritorija nezaobilazna referentna tačka, ali da mnogi aspkerti nisu dovoljno obrađeni, kao što je pitanje adresata takvih uređenja, evolucija sa kojom se koncepti povezani sa manjinama suočavaju u današnje vreme, a koja je obeležena izazovima raznolikosti i celokupnog razumevanja teritorijalnih uređenja.
Ključne reči: etnička pripadnost, manjine, teritorije, vlasništvo, autonomija.