Imajući u vidu veoma živ proces izgradnje građevinskih objekata na našim prostorima koji neminovno prati i povećan broj šteta, kako u toku izvođenja radova, tako i posle završetka i predaje građevinskog objekta naručiocu, čini se od posebnog značaja utvrđivanje građanskopravne odgovornosti izvođača i projektanta za njihov nastanak. Ova odgovornost predstavlja najstrožiji vid ugovorne odgovornosti koja, usled zaštite javnog interesa, ima imperativnu prirodu, pa sporazumom stranaka ne može biti ograničena, niti isključena. U pravilu, važi princip individualne odgovornosti prema kojem izvođač i projektant odgovaraju kako naručiocu, tako i svakom kasnijem sticaocu građevine ponaosob, svako za svoje greške. No, u situacijama takozvanog faktičkog saprouzrokovanja štete, kada su pojedinačne radnje učesnika u izgradnji jasno vidljive, ali nije moguće precizno utvrditi njihov pojedinačni doprinos šteti, primenjuju se pravila o solidarnoj odgovornosti projektanta i izvođača radova. U sudskom postupku, krucijalno dokazno sredstvo za utvrđivanje štete prouzrokovane nedostacima građevine jeste ekspertiza sudskog veštaka građevinske struke koja treba da odgovori na pitanja da li je građevina manljiva, u kojem obimu i stepenu, koji je uzrok mana, obim i visina štete, a prvenstveno o kojoj vrsti nedostataka je reč - kvalitativnim ili nedostacima koji ugrožavaju solidnost građevine. Potonja kategorizacija predstavlja conditio sine qua non za pravnu kvalifikaciju spora, jer određuje koji će prekluzivni rok, dvogodišnji ili desetogodišnji, biti primenjen u konkretnom slučaju. Za ocenu svih ovih pitanja naročiti značaj imaju stavovi kako domaće, tako i uporedne sudske prakse koju ćemo prikazati u radu.
Key words: građevina, solidnost, odgovornost, izvođač, projektant, naručilac, šteta, prekluzivni rok, mala fides, građevinsko veštačenje, sudska praksa.